Prehrambena Industrija - Bosna i Hercegovina

Sir trapist stigao i do Kine i Argentine

Sir trapist koji se proizvodi u samostanu "Marija Zvijezda" u Trapistima u Banjaluci ima redovne kupce i mnogima je odavno poznat, a stigao je na sve kontinente i tako završio na trpezama i u dalekim zemljama kao što su Argentina, Kina, Holandija, Florida i mnoge druge.

Sir trapist jedan je od rijetkih banjalučkih brendova koji se kvalitetom uspio probiti na inostrana tržišta i tamo osvojiti nepca mnogih sladokusaca.

Još jednu potvrdu kvalitetu i bogatoj tradiciji trapista dao je princ Albert Drugi od Monaka kada je prošli vikend prilikom posjete Banjaluci obišao prostorije samostana i upisao se u knjigu posjeta. On je na poklon dobio sir koji se proizvodi u samostanu, trapistički liker i banjalučko pivo.

Međutim, ovaj samostan, u kojem se smjenjuje red molitve i red vrijednog rada, nije poznat samo po siru, već i po bogatoj istoriji i ostavštini budućim generacijama.

"Trapisti su inače jedan od najstrožih monaških redova, čitav naš život je posvećen Bogu i mi živimo prema geslu svetog Benedikta: 'Moli i radi'. Izolovani od drugih, trapisti se mole, čitaju, krče šume, siju nove vrste žitarica, sade voće i vinovu lozu, bave se stočarstvom, zanatstvom, proučavaju i prepisiju stare rukopise, bave se istorijom, numizmatikom, prirodnim naukama i pjesništvom", rekao nam je Zvonko Topić, župni vikar.

Samostan "Marija Zvijezda" bio je jedini u Bosni i Hercegovini i jedan od dva trapistička samostana u bivšoj Jugoslaviji. Utemeljio ga je Franz Pfaner u drugoj polovini 19. vijeka. Godine 1869. grupa monaha iz njemačke opatije Mariavald došla je u Banjaluku i osnovala trapistički manastir "Marija Zvijezda".

Od skromnih početaka, male brvnare gdje su bili smješteni i jedne sušare namijenjene za sušenje šljiva trapisti svojim radom i trudom postaju najvažniji zajednica u okolini.

"Do prije Prvog svjetskog rata, brojna trapistička zajednica od preko 200 članova aktivno je djelovala kako na kulturnom tako i na drugim područjima. Napravili su poznatu pivaru, štampariju, siranu, prvu privatnu hidrocentralu koja je kasnije osvijetlila prvu sijalicu u Banjaluci, držali zanatske škole. Kroz istoriju u sklopu samostana je bilo i sirotište koje je prihvatilo i spasilo na stotine djece, koja su kod nas išla u školu, naučila određene zanate i nakon toga sa alatom koji su dobijala od monaha odlazila te mogla da rade, zarađuju i osnuju porodicu", navodi Topić.

Značaj reda trapista za grad i okolinu, kako ističe, nije samo u tome šta su sve izgradili i ostavili sljedećim generacijama, već i tome što su prilikom izgradnje građevina i proizvodnje različitih proizvoda povezali lokalno stanovništvo koje je radilo na njihovim imanjima i od koga su kasnije otkupljivali voće, povrće i žitarice.

Godinama samostansko groblje postaje sve veće, a monaške odaje sve tiše, pa od nekadašnjeg broja od preko 200 članova, samostan, istina dosta manji i bez najvećeg dijela proizvodnih pogona, drže u životu dva čovjeka, braća Tomislav i Zvonko Topić.

"Dosta toga je ovaj samostan preživio, težak i mukotrpan rad osnivača, pa nacionalizaciju zemlje i pivare poslije Drugog svjetskog rata, nakon čega smo pretrpjeli štetu u razornom zemljotresu 1969. godine, ali smo opet uz božju volju, rad i trud opstali. Eto, na kraju, od svih poslova kojima su se bavili trapisti do danas je ostala jedino proizvodnja sira, i to smo zbog teške finansijske situacije kao i zbog iznenadne smrti brata Mohora, jedinog monaha koji je znao recept, 1996. godine morali prekinuti, pa smo proizvodnju sira jedva uspjeli ponovo pokrenuti", priča Topić.

Originalni recept za sir trapist je tajna, a tradicija proizvodnje, pokrenuta 1882, 1996. godine bila je prekinuta. Te godine je umro Mohor, jedini monah koji je znao recept. Nastavljena je 2008. kada je pater Tomislav otišao u Francusku, naučio recept i preuzeo proces proizvodnje.

Topić kaže da se mladi sve teže odlučuje na jedan takav korak kao što je monaštvo jer su se svijest i način razmišljanja ljudi dosta promjenili te da takav način života predstavlja prevelik teret za njih.

"Naš red smatra da je besposlica đavolovo djelo, koja se jedino pobjeđuje uravnoteženim duhovnim i manuelnim radom, tako da se jedan naš dan sastoji naizmjenično od rada i molitvi, takođe imamo obavezu šutnje, premda nismo zavjetovani na šutnju, nego smo obavezni ne govoriti u vremenu koje je predviđeno za molitvu", objašnjava Topić.

On se nada da će u budućnosti samostan dobiti bar približno svoj stari sjaj te da će se veći broj ljudi odlučiti da svoj život posveti Bogu.

Gradnja samostana

Franz Pfaner, trapist, utemeljio je ovaj samostan 21. juna 1869. godine, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da osnuje samostan u Hrvatskoj.

Savladavši brojne poteškoće, uspio je kupiti posjed od Tome Radulovića. Najprije su se nastanili u maloj drvenoj staji, koju je Franz kupio, a koju do danas trapisti nazivaju svojom "kolijevkom". Kao prva crkva služila im je drvena kapelica na groblju svetog Ive Krstitelja. U "kolijevci" je nekoliko mjeseci živjelo devet trapista. Trapisti su iste godine počeli graditi "privremeni samostan" u kojem su boravili od 7. septembra 1869. do 24. decembra 1870. godine. Franz mu je dao ime "Marija Zvijezda".

U čast prve sijalice

Podsjećamo da je svečanim paljenjem jedne sijalice u Gospodskoj ulici u Banjaluci 2009. godine, koja je to veče bila u potpunom mraku, obilježen jubilej 110 godina od paljenja prve električne sijalice u gradu.

O značaju hidrocentrale koju su trapisti izgradili govori i podatak da je od većih gradova u regionu Banjaluka aktivirala električnu sijalicu punih osam godina prije Zagreba, koji ovo dostiže 1907.